Priče i legende

Vrijeme priče pripada vremenu nakon oslobođenja od Turaka, o tome kako je Biogradska gora pripala crnogorskom kralju Nikoli…. “Po oslobođenju Kolašina od Turaka, kralj Nikola je našao za shodno da podijeli planinu Bjelasicu na dva plemena: Moračko i Rovačko. Izašao je na Kordelj kod Vranjaka, mjesto sa kojeg se vidi cijela planina Bjelasica, i odatle je izvršio diobu. Nakon što je odredio tu podjelu, obratio se glavarima rovačkim i moračkim riječima: ‘Ja vama, dragi moji, svima dadoh dio ove planine, a vi meni ne dadoste ništa. Kako bi bilo da mi dadnete onu lokvu i onu šumu oko nje’, rekao im je kralj Nikola. A baš sa tog mjesta se zapravo odlično vidjela Biogradska gora i u njoj jezero. I tada glavari moračkih i rovačkih plemena, a očigledno zadovoljni podjelom planine, uskliknuše: ‘Nema problema, gospodaru’”… Istog časa kad je dobio jezero i šumu, odmah je postavio lovočuvarsku službu sastavljenu od perjanika, a za komandira imenovao kapetana Mata Vujisića…. Sagradio im je jednu kućicu na mjestu današnjeg lovačkog doma koja je, nažalost, baš tom gradnjom i srušena, mada nije zahtijevala neke velike investicije da ostane u prvobitnom položaju. Svejedno, u toj kućici su bili smješteni lovočuvari perjanici, a u drugoj prostoriji pored ostave nalazio se kapetan Vujisić. To je bila tako stroga lovočuvarska služba ako je neko ušao slučajno sa sjekirom u prašumu, perjanici su imali pravo da ga ubiju. Tako da tada niko živi tamo nije mogao ‘nosa promoliti’. I na konto toga, kako je Mato Vujisić postavio red, postoji i priča da kako je Mato obilazeći jezero stazom okolnom naišao na medvjeda. I kad je medo ugledao njega sa kapetanskim grbom, skočio je u stranu i podigao šapu u znak pozdrava. Poslije je ostalo da se govori pozdravljam te kao međed Mata”.
Za ovo jezero se od davnina govorilo da u svojim dubinama krije razna mitska bića, strašna i nemilosrdna, koja su izlazila noću iz dubina i sijala strah po okolnom kraju. Samo ime jezera vezano je za jednu od legendi o bićima iz jezera i Bukumirima, nomadskom narodu koji je u davninama živio u ovim krajevima. Po legendi, Bukumiri, uz pomoć lukavstva, od samih bića iz vode, doznaše način kako da ih zauvijek istjeraju iz jezera i prekinu strah koji je jezero sijalo među ljudima. Posjekli su veliku šumu i drveće zapalili podno jedne stijene koja se nadvila nad jezerom. Kada se stijena usijala od vatre, Bukumiri je obruše u jezero, koje istog momenta proključa od vreline usijanog kamena. Iz jezera tada iskoči čovjek na bijelom konju, i baci kletvu na Bukumire zbog toga što su napravili i prokle ih da se poubijaju između sebe. Tako je i bilo, Bukumiri su se poubijali međusobno, a o njihovoj pogibiji i danas svjedoče brojna kamena obilježja, širom Kučkog kraja, koja označavaju mjesta Bukumirske pogibije.

Na jednoj zaravni između Presla i Gornjeg Lumera iznad katuna Goleš nalaze se dva stara groba koja su u dobroj mjeri zarasla u livadu, to su grobovi dvoje čobana Jakova i Jelice Minić. Njih primjećuju turisti koji dolaze na ovaj dio Bjelasice i raspituju se o čemu se radi i koja im je priča. Kao što to i biva sa grobovima radi se o tužnoj priči iz ne tako daleke naše istorije.

1903.godine granica sa Otomanskim carstvom je bila na Tari, hajdučija tj. upadi sa obje strane granice radi pljačke su bili uobičajena stvar, plijenile su se ovce, palile kolibe i savardaci a i poneko je bio ubijen iz raznoraznih osveta. Takvog jednog upada bili su žrtve Jakov i Jelica. Upala je preko granice grupa Bjelojevičana na čelu sa Vakom Zejnilovim Hadžibulićem na čelu i u reonu Ljutog dola pohvatala je čobane, Jakova su odma ubili a Jelicu su poveli sa sobom, ovce su poćerali niz Branik ka Biogradskom jezeru. Kada su malo odmakli ka jezeru Jelicu su svezali za drvo, a oni su nastavili dalje, Jelica je vrištala pa se jedan od napadača vratio i ubio je da nebi digla uzbunu jer su crnogorski graničari bili na Međetku koji je bio daleko oko 2 km od mjesta dešavanja.

Tijela čobana su sahranjena na Preslu a odmah je uslijedilo organizovanje osvete. Osvetu su organizovali stanovnici Rovačkog Trebaljeva jer su bili najbliži tom dijelu granice.  Određen je čovjek kojem će jedino zaduženje biti praćenje kada će ,,turci“ doći na jezero, a da će se njegovo imanje obrađivati mobom. Ostali su svoja imanja obrađivali naoružani željno čekajući znak za uzbunu, po dobijanju dogovorenog signala skupila se Trebaljevska polu četa i sa livada u Omanovcima krenula organizovano niz Ravni Jeljak i opkolila jezero. Sami sukob se desio na mjestu koji se sad zove Ponta (nekad Guvno), napad je bio iznenadan, silovit i surov. Tačan broj pobijenih ,,turaka” se ne zna, podatci su različiti pominju se brojevi od 12 pa do preko 20 ali se zna da su preživjela dvojica, jedan je pobjegao, a drugi koji se prezivao Hot je nekog od napadača zakumio Bogom i Svetim Jovanom pa nije diran, a kasnije je pušten da prenese poruku zbog čega se sve dešavalo i kad mogu doći za tijela.(Hot je živio u Bijelom Polju dugo vremena posle ovih događaja). 

Porodicama stradalih je odobreno da tijela preuzmu sjutradan, većina stradalih je bila iz Polja i najvjerovatnije nisu imali nikakve veze sa ubistvom čobana.

Toponim iznad Biogradskog jezera Tomeljina lazina je iz tog vremena prilikom bjekstva jednog ,,turčina” , na toj je lazini Tomelja Milošev Bulatović stigao bjegunca, a zatim po naređenju svog brata Novelje istog i posjekao jer jedini iz te čete nije imao vojničkog iskustva . O toj ,,sječi” se do danas prepričava anegdota kako je kad je udario jataganom ,,turčin” pao mrtav, a Tomelja pao u nesvjest kad je ugledao krv.

 

Prema legendi, nikšićki kapetan Mušović je na mjestu današnjeg jezera imao katun i često je boravio u njemu, uživajući u ljepotama ovoga mjesta. Iznad njegovog katuna, u planinskim stijenama, nalazio se izvor čije su vode planinske vile koristile za kupanje kako bi povratile snagu. Svake noći bi se na izvoru vile skupljale, puštale izvorske vode, i skrivene od očiju ljudi, kupale se i pile bistru izvorsku vodu. Kada bi, pred zoru, krenule da idu, vile bi zatvarale izvor do iduće noći i novog okupljanja. Jedne noći, vila koja je zadnja odlazila sa izvora, zaboravi da zatvori izvor, čije vode poplaviše katun kapetana Mušovića i okolne dolove. Tada vile pomjeriše izvor niže, ispod površine naplavljene vode, da tako vodom napaja novonastalo jezero. Tako, nepažnjom vila, ili maštom prirode, nastade Kapetanovo jezero, u čijim 35 metara dubokim vodama danas uživaju brojni turisti koje put nanese na ovo omiljeno svratište izletnika, planinara i ribolovaca.

Društveni život u Kolašinu se oduvijek odvijao oko gornjeg i donjeg gradskog trga, koji su i danas centar svih dešavanja. Posebno se ističu brojni kafići i restorani, a Kolašin je poznat kao grad koji je u vrijeme bivše Jugoslavije imao najviše kafana po glavi stanovnika. Izračunato je da je svaki stanovnik imao svoju stolicu. Često se dešavalao da su kafane dijelile međusobni pazar, i po dogovoru služile različito piće i hranu.
Sinonim kolašinske kuhinje je svakako kačamak, za koji postoji narodno vjerovanje da se ne smije ostaviti u tanjiru, jer onome ko ne pojede sve može se desiti da ostane bez voljene osobe.

Jedna od najljepših i najtužnijih legendi je priča o Pešića jezeru, kao najljepšem jezeru na planini. Uz ovu legendu idu krilati konji, vile i mladić prezimena Pešić, o čijoj se ljepoti pričalo.
“U davna vremena je ispričano da po mjesečini iznad jezera leti bijeli konj modrozelenih očiju, baš kao što je i jezero. Vile koje se kriju u šumi, očarane njegovom ljepotom, skupe se na jednom mjestu i gledaju taj ples do zore. Ljudi se nisu usudili da se uvjere u tu priču, već su se držali podalje od jezera. Ali jedan momak, prezimena Pešić, o čijoj se ljepoti nadaleko pričalo, odluči da se okupa u jezeru. Svi su ga od toga odgovarali. Ali jedne večeri, naočiti mladić je otišao na jezero, skočio u njegovu dubinu i nikada više nije izronio. Vile su bile toliko ljubomorne na njegovu ljepotu da su ga udavile u jezeru. To je bio jedini put da se neko udavio u ovom jezeru, a tako je i jezero dobilo ime Pešića jezero.”

Prolazeći pored Sjerogošta i idući pored Tare, Sveti Savaje vidio čovjeka koji ore njivu praveći brazde uzbrdo. Tada mu svetitelj reče da to tako ne radi, već da ore stranom, da mu voda sjeme ne odnese. Orač to nije mogao da čuje od huke rijeke. Tada Sveti Sava reče: „Taro umukni“! Od tada huk Tare na tom mjestu se ne čuje, a mjesto se naziva Mukli vir.

U selu Liješnje, na prelazu prema selu Veljem Dubokom danas stoji stopa u kamenu.Ta stopa se ucrtala kada kada je Sveti Sava na tom mjestu držao propovijed narodui i zbog toga se to mjesto se naziva Savina stopa.

Jednom prilikom  Sveti Sava i njegov đak, prelazeći preko Sinjajevine, stigoše u lučku goru. Umorni i gladni sjeli su da odmore na jednom pašnjaku. Tada je đak poželio lukomaču, svetitelj je udario štapom po zemlji i lukomača je nikla. Kada su se najeli, đak je poželio da se napije vode. Svetitelj opet udari štapom po zemlji, zemlja se otvori i poteče voda. Danas, ti izvori ne presušuju, i snadbijevaju cijelu Lučku goru vodom. Narod ih nazva Savina voda, a od te vode izvire i rijeka Bistrica u Lipovskoj Bistrici.

Oni koji su bar jednom prošetali Bjelasicom naišli su na mjesto Svatovsko groblje. To je najtužnija legenda ovih prostora.

“U davna vremena preko Bjelasice su svatovi iz Mojkovca krenuli za mladu. Kada su se vraćali zadesilo ih je jako nevrijeme. Mećava i oluja ih je zamela, svatovi su se smrzli. Danas se na tom mjestu nalaze kamene ploče koje podsjećaju na nadgrobne ploče. Taj prevoj Bjelasice se zove Svatovsko groblje. Taj prevoj je takođe poznat i po tome što na tom mjestu stalno duvaju vjetrovi. Na tom prevoju se može vidjeti da trava nikada ne raste. Tu je vječiti kamen, a razbacano kamenje podsjeća na grobove svatova.”

 

Vilino kolo kažu, postoji na planini Ključ. Tu se nalazi voda koja liječi, i koju narod zove Vilina voda ili Vilin izvor. Blizu ovog izvora nalazi se guvno koje se naziva “Kolo”, na kojem nikad trava ne presušuje, iako svugdje i presuši.

Legenda kaže, da je tuda prolazio čovjek sa konjem, da se konj sapleo i pali su na zemlju.

Nakon nekoliko dana konj je uginuo, a čovjek se razbolio.

Obilazio je 5 godina sve popove i kaluđere, vračare i travare, na kraju je od mještana saznao da su ga ustrijelile vile.

Poveli su ga na Vilinu vodu, pa on zamoli vile da ga izliječe.

Vile se sažališe, pa ga izliječiše nekim planinskim biljem.

Preuzeto iz knjige “Vilina gora”.