Odlične istorijske fakte nalazimo i u knjizi „Zemlja crnih planina“ (The Land of the Black Mountain: The Adventures of Two Englishmen in Montenegro, Wyon, Prance, 1905, London) gdje je data i prva fotografija kola u Kolašinu, nastala vjerovatno oko 1901. Opisuju se pokreti i vokalna pratnja, što se u potpunosti podudara sa svim terenskim navodima snimanim čak i preko sto godina kasnije.
Rješenjem Uprave za zaštitu kulturnih dobara Crne Gore oktobra 2016. g status nematerijalnog kulturnog dobra dobilo je 14 tradicionalnih plesova (narodnih igara/kola) praktikovanih na području kolašinske opštine krajem XIX, početkom XX vijeka i kasnije. Riječ je o tipu arhaičnog nasleđa koje su članovi KUD-a „Mijat Mašković“ revitalizovali kroz naučno-istraživački proces rada. To su stari plesovi koji bi zasigurno bili zauvijek zaboravljeni bez angažovanosti KUD-a i kvalifikovanih saradnika. Mnoga od ovih kola preko sedam decenija nijesu izvedena u praksi, a neka su bila sasvim nepoznata široj javnosti. Plesovi koji su proklamovani u kulturno dobro su: šećer, šibljika, Što drijemaš, jadna, maglica, sitan tanac, Oj, Jovo, Jovo, leše gora, kaloper, đidije, Dobro veče, gospo, Stambol, U Vukića Brankovića, Glas se čuje u glavici i trusa.
Poseban aspekt stare plesne prakse se ogleda u tome što igru prati isključivo pjesma ili ritam koraka, dakle sve je bez ikakve instrumentalne svirke. To se nalazi i u jednom od ključnih dokumenata koje pronalazi Branislav Jeknić, transkriptu razgovora iz 1935. godine vođenog za Milman-Peri kolekciju. U njemu Rade Danilović, guslar iz Morače, opisuje skoro sve igre koje su uvrštene u nematerijalno dobro. Upečatljiva je jedna rečenica iz intervjua: „Nama su instrumenti bili jezik, ruke i noge, a pjesme smo imali svoje koje smo…“.
